History of the church and the friary

According to the writings of the Cres Franciscan Conventual, Friar Frane Dobrović, on the spot of today’s friary and church, towards the end of the 12th century, there stood a little church consecrated to St. John the Baptist, approximately six meters (20 feet) long and four meters (13 feet) wide, while, in its vicinity, there was an abandoned Greek Basilian friary. This tiny church and the dilapidated friary were donated to the friars of St. Francis of Assisi the moment they stepped onto the island. Referring to the talk of 25 February 1508, which the Provincial Antun Marcello de Petris from Cres gave before the gathered clergy and headman concerning the burial of the inhabitants in the church and around the friary, stating that, „250 years ago” the Osor bishops gave the exclusive burial rights to St. Francis church and friary in Cres, Dobrović concludes that the friary must have had its origins around mid 13th century. This would mean that Franciscans have been living and working there since around 1258.

St. Francis friary and church – view from the garden

The Cres friary of St. Francis merits a particular attention in the history of the Franciscan Order. Whereas – in the first two centuries of its existence – there were barely any major written records about the friars, towards the end of the 15th century, St. Francis friary witnessed a truly meteoric rise, which has continued until the very present day. The first Provincial of the home St. Jerome Province coming from Cres was the aforementioned Friar Antun Marcello de Petris. Moreover, he was not only the Provincial of the Dalmatian Province, but later on also of the Padua Province of St. Anthony. Then, in the year of 1517, characterized by a severe crisis, when the Order was broken down into two completely independent families: Conventual and Observant, he was elected General Superior of the entire Order of Franciscan Conventuals. It was merely a hint of the Cres’ friars most glorious presence in the writing of the history of the Province, as well as of the entire Order. Suffice it to say that – after Petris – the friary gave another twenty (!) Provincials to the Province of Dalmatia, several to the Province of Padua, while, as regards the entire Order, it gave another three Minister Generals. That is in all probability the only, or at least a very rare, case where a small island place like Cres, with merely several thousand inhabitants, gave to the Order so many outstanding men. Apart from the abovementioned Petris, special credit also goes to Bonaventura Soldatić, who lived in the second half of the 19th century, died in Rome in 1895, having renewed the then almost extinguishing Order. Another two Cres natives deserve to be mentioned here: Friar Alfonso Orlich (later “Orlini”), and Friar Vitale Bommarcu (originally Bolmarčić). Although they technically did not belong to the Croatian Province of St. Jerome, the friary holds their busts in the cloister, as a permanent reminder of their achievements.

Since the end of the 15th century, St. Francis’ friary in Cres has undergone a substantial development. For a number of years, it was the central friary of the Dalmatian Province of St. Jerome. The acts of the Province, and even more so the rich heritage of the Cres friary archives – which have been well studied and dully presented to the public – reveal that it used to contain a joint novitiate for all the friaries of the Island of Rab Custodia, to which the friary belonged all the way until the 19th century, when it was attached to the Istrian Custodia, with the Piran friary of St. Francis holding the central position (today it pertains to the Slovenian Province of St. Joseph). The Cres city council records show that the Franciscans were teaching the local youth grammar and free arts, receiving a compensation for it from the municipal authorities. Friar Ivan Jakov Draža from Cres, one among the many Provincials coming from the St. Francis friary, gave a proposition to the General Chapter held in Rome in 1644 to open a kind of a hospital in the Cres friary („valetudinarium”), which was accepted. One can only imagine what it meant to have medical care available on the island back then.

It seems that there were some very lively, even tense, moments in the Cres friary. For instance, there was this case where Friar Baldo Lupetina from Cres was preaching in the parish church during Lent, openly advocating Lutheran ideas and attacking certain Catholic truths. There followed an actual “riot” at the friary, while a layman Jakov from the island of Korčula notified the Inquisition, which then asked the Friar in question to appear before it. Alas, it all ended rather tragically: after refusing three times in a row to renounce the heresy, Friar Baldo je was sentenced to death in Venice: It seems that they had him drowned in the sea in 1562..

In his book „The History of Croatian Protestant Literature”, Franjo Bučar mentions that a local Friar, one Nikola Mojzes, was trying to negotiate a Protestant Bible in Croatian. In 1562, he even undertook a trip to Ljubljana for that particular reason. But it would appear that it was actually a Bible once owned by the local nobleman Bernardin Frankopan, kept at the friary of Franciscan Conventuals on the island of Rab. The brothers were transcripting it there, and Friar Nikola Mojzes was among them. Returning from Ljubljana, Friar Mojzes died. The same name appears in the Municipal Council books from 7 January 1559, stating that one Friar Nikola Moyseo, Franciscan Conventual, was running for the local grammar teacher position.

A particular rise of the Cres St. Francis Friary occurred when the aforementioned Friar Bonaventura Soldatić, a local, became the Order’s highest superior. Before that, he spent fifteen years as a Provincial of the then United Province, consisting of certain parts of the former Paduan Province (Padua and Riva di Trento), and Dalmatian Province (Piran, Cres, Šibenik, Split and Vis). Since, after Italy became united, the Venetian part of the United Province came under Royal Italy, instituting, as of 1867, rather restrictive laws concerning the religious, prohibiting their activity and closing down the remaining friaries, the centre of the United Province was, in Soldatić’s time, moved to Cres. His predecessor the Provincial Friar Ljudevit Marangoni from Padua had already separated the northern part of the Cres friary by a special enclosure, locating there the main seminary.  He also moved to Cres the centre of the United Province, along with the novitiate. It was Divine Providence itself that led him to appoint the pious and competent Friar Pacifik Rabuinias as magister of the novices. He was educating his novices with such enthusiasm and pedagogic skill that the entire Order soon became aware of it. That is why the Order’s government set up in Cres the General Novitiate for many Provinces of the Order.

After the United Province was once again broken down into its original components: the Province of Dalmatia and the Province of Padua (on 1 January 1908), the Cres friary has remained the seat of the Province of Dalmatia Provincial, as well as the seminary. After WWI, the Island of Cres was given over to Italy, whereas Croatian and Slovenian brothers were expelled from the island on 4 March 1919 and shipped to the shore, to the nearby Crikvenica. From there, after nearly two years spent in a Slovenian entrepreneur and benefactor Jana Pollak’s villa, they moved north, to Zagreb, where they established the Friary of the Holy Ghost in 1922. Al the way until the end of WWII, Cres held the seminary and the school for raising the future Province of Padua religious. In 1948, the St. Francis friary in Cres was given back to its home Province of St. Jerome. Since 1954, the friary has been hosting the novitiate, for a long time common for both Croatian and Slovenian novices. But, in 1992, the novitiate has been reserved for the candidates of the Croatian province of St. Jerome.

St. Francis friary and church – view from the garden” src=”http://www.cres-samostan.com/wp-content/uploads/2011/06/pogled-s-vrtne-strane.jpg” alt=”” width=”1024″ height=”662″ />[/caption]

Creski samostan sv. Frane u povijesti Reda franjevaca zaslužuje izuzetnu pažnju. Dok u prva dva stoljeća postojanja jedva da ima većih zapisa o fratrima, potkraj 15. stoljeća samostan sv. Frane doživljava meteorski uspon, koji traje sve do naših dana. Prvi provincijal matične Provincije sv. Jeronima iz Cresa bio je već spomenuti fra Antun Marcello de Petris, ne samo provincijal Dalmatinske provincije nego potom i Padovanske provincije sv. Antuna, da bi potom bio izabran za vrhovnog poglavara Reda franjevaca konventualaca krizne 1517. godine, kad je Franjevački red podijeljen u dvije posve samostalne obitelji, konventualsku i opservantsku. Bila je to samo najava blistave prisutnosti creskih fratara u pisanju povijesti Provincije i Reda. Dovoljno je spomenuti da je nakon Petrisa samostan iznjedrio još dvadesetak (!) provincijala Dalmatinskoj provinciji, nekoliko Padovanskoj provinciji, a cijelom Redu još tri ministra generala. Vjerojatno nema slučaja, ili je zaista izuzetno rijedak, da jedno razmjerno malo mjesto, kao što je otočki gradić Cres, sa svega nekoliko tisuća žitelja, daje Redu toliko odličnika. Od navedena četiri vrhovna poglavara, uz već spomenutoga Petrisa, istaknuo se osobito fra Bonaventura Soldatić, u drugoj polovici 19. stoljeća, umro u Rimu 1895., čovjek koji je pokrenuo obnovu i obilježio uspon Reda koji se nalazio gotovo na izumiranju. Ne treba omalovažiti ni značajnu ulogu još dvojice Crešana koji su vršili službu vrhovnih poglavara, makar zbog svojih talijanskih osjećaja, unatoč očitim hrvatskim korijenima, u nečijoj perspektivi možda pobuđuju određene rezerve. Radi se o fra Alfonsu Orlichu (kasnije je prezimenu dao talijansku formu: Orlini) i fra Vitalu Bommarcu (izvorno mu prezime glasi: Bolmarčić). Obojica su ostavila duboke korijene u novijoj povijesti Reda, a objektivni će promatrač prosuditi da se radi o zaista sposobnim ljudima i zauzetim poglavarima. Zato ne začuđuje da im je Hrvatska provincija sv. Jeronima, kojoj oni formalno i nisu pripadali, u klaustru samostana sv. Frane u Cresu postavila biste, zajedno s prvom dvojicom, na trajni spomen.

Samostan sv. Frane u Cresu od kraja 15. stoljeća bilježi dakle mnogostruki uspon i dugo vremena predstavlja središnji samostan Dalmatinske provincije sv. Jeronima. Iz akata Provincije, a još više iz bogate ostavštine creskoga samostanskog arhiva, koji je dobro proučen i predstavljen javnosti, vidi se da je u tom samostanu bio smješten novicijat za odgoj podmlatka ne samo ovog samostana nego i za ostale samostane Rapske kustodije, kojoj je ovaj samostan pripadao sve do 19. stoljeća, kad je pripojen Istarskoj kustodiji, gdje je stoljećima vodeću ulogu imao piranski samostan sv. Frane (danas pripada Slovenskoj provinciji sv. Josipa). Iz zapisnika vijeća grada Cresa proizlazi da su creski franjevci poučavali domaću mladež u gramatici i slobodnim umijećima, a grad ih je za to nagrađivao. Fra Ivan Jakov Draža iz Cresa, jedan iz niza provincijala koje je dao samostan sv. Frane, predložio je na generalnom kapitulu u Rimu 1644. da se u creskom samostanu otvori i svojevrsna bolnica („valetudinarium”), što je i odobreno. Može se samo zamisliti što je u ono vrijeme značilo u malom otočkom mjestu imati mogućnost liječenja.

U creskom samostan u bilo je, čini se, vrlo živo, čak ponekad i napeto. Dokumentiran je slučaj propovijedanja fra Balde Lupetine iz Cresa, koji je u protestantskom žaru propovijedao Korizmu u creskoj župnoj crkvi, i tom prigodom otvoreno iznio luteranske ideje i napao neke katoličke istine. U samostanu je došlo do pravog meteža, a jedan revni svjetovnjak, imenom Jakov iz Korčule, obavijestio je inkvizicijski sud, koji je ubrzo pozvao labinskog fratra na odgovornost. Na žalost, stvar je tragično završila: nakon trokratne osude i odbijanja da se odrekne krivovjerja, fra Baldo je u Veneciji osuđen na smrt, i tako je, izgleda 1562. godine, utopljen u moru.

Franjo Bučar u „Povijesti hrvatske protestantske književnosti” spominje da je creski fratar fra Nikola Mojzes pregovarao s protestantima o Bibliji na hrvatskom jeziku i u tu je svrhu 1562. godine putovao u Ljubljanu. Čini se da Biblije nije imao, nego se radilo o Bibliji Bernardina Frankopana, koja se čuvala u Rabu u samostanu Male braće konventualaca, gdje su je fratri prepisivali, a među njima je bio i fra Nikola Mojzes iz Cresa. Na povratku iz Ljubljane fra Mojzes je umro. U knjigama vijeća creske općine zabilježeno je da se 7. siječnja 1559. fra Nikola Moyseo, franjevac konventualac, natjecao za učitelja gramatike u mjestu.

Osobiti uspon creski samostan sv. Frane doživljava u vrijeme već spomenutoga vrhovnog poglavara Reda fra Bonaventure Soldatića, Crešanina. On je prethodno petnaest godina bio provincijal tada Ujedinjene provincije, koju su sačinjavali ostaci nekadašnje Padovanske provincije (Padova i Riva di Trento) i Dalmatinske provincije (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis). Kako je nakon ujedinjenja Italije venetski dio Ujedinjene provincije potpao pod Kraljevinu Italiju, a u tom dijelu Provincije počeli su se 1867. godine primjenjivati restriktivni zakoni prema redovnicima, zabranjivala se njihova djelatnost i zatvarali preostali samostani, središte života Ujedinjene provincije premješta se u Soldatićevo doba u Cres. Ovdje je već njegov prethodnik, provincijal fra Ljudevit Marangoni iz Padove, bio odijelio sjeverni dio creskog samostana posebnom klauzurom i tu smjestio središnje sjemenište za pitomce. Soldatić je sada u Cres premjestio i sjedište Ujedinjene provincije, zajedno s novicijatom. Providonosno je za magistra novaka postavio pobožnog i sposobnoga markijskog fratra fra Pacifika Rabuinia, koji je odgajao svoje pitomce tako velikim žarom i pedagoškim umijećem da se o tome pronio glas u cijelom Redu. Zbog toga je uprava Reda ustanovila u Cresu generalni novicijat za mnoge provincije Reda.

Nakon diobe Ujedinjene provincije na izvorne sastavnice, Dalmatinsku i Padovansku provinciju (1. siječnja 1908.), u creskom je samostanu ostala rezidencija provincijala Dalmatinske provincije i sjemenište. Po svršetku Prvoga svjetskog rata otok Cres je pripao Italiji, a redovnici hrvatske i slovenske nacionalnosti protjerani su iz Cresa 4. ožujka 1919. i brodom prebačeni u Crikvenicu. Odatle su nakon skoro dvije godine boravka u jednoj vili slovenskog industrijalca i dobrotvora Jana Pollaka prešli na sjever, gdje su 1922. U Zagrebu otvorili samostan Svetog Duha. Sve do svršetka Drugoga svjetskog rata u Cresu je bilo sjemenište sa školom za obrazovanje budućih redovnika Padovanske provincije, da bi 1948. samostan sv. Frane u Cresu bio vraćen matičnoj Provinciji sv. Jeronima. U tom je samostanu od 1954. smješten novicijat, dugo vremena zajednički za hrvatske i slovenske novake, a od 1992. u novicijatu borave samo kandidati iz Hrvatske provincije sv. Jeronima.

St. Francis friary and church – view from the garden” src=”http://www.cres-samostan.com/wp-content/uploads/2011/06/pogled-s-vrtne-strane.jpg” alt=”” width=”1024″ height=”662″ />[/caption]

Creski samostan sv. Frane u povijesti Reda franjevaca zaslužuje izuzetnu pažnju. Dok u prva dva stoljeća postojanja jedva da ima većih zapisa o fratrima, potkraj 15. stoljeća samostan sv. Frane doživljava meteorski uspon, koji traje sve do naših dana. Prvi provincijal matične Provincije sv. Jeronima iz Cresa bio je već spomenuti fra Antun Marcello de Petris, ne samo provincijal Dalmatinske provincije nego potom i Padovanske provincije sv. Antuna, da bi potom bio izabran za vrhovnog poglavara Reda franjevaca konventualaca krizne 1517. godine, kad je Franjevački red podijeljen u dvije posve samostalne obitelji, konventualsku i opservantsku. Bila je to samo najava blistave prisutnosti creskih fratara u pisanju povijesti Provincije i Reda. Dovoljno je spomenuti da je nakon Petrisa samostan iznjedrio još dvadesetak (!) provincijala Dalmatinskoj provinciji, nekoliko Padovanskoj provinciji, a cijelom Redu još tri ministra generala. Vjerojatno nema slučaja, ili je zaista izuzetno rijedak, da jedno razmjerno malo mjesto, kao što je otočki gradić Cres, sa svega nekoliko tisuća žitelja, daje Redu toliko odličnika. Od navedena četiri vrhovna poglavara, uz već spomenutoga Petrisa, istaknuo se osobito fra Bonaventura Soldatić, u drugoj polovici 19. stoljeća, umro u Rimu 1895., čovjek koji je pokrenuo obnovu i obilježio uspon Reda koji se nalazio gotovo na izumiranju. Ne treba omalovažiti ni značajnu ulogu još dvojice Crešana koji su vršili službu vrhovnih poglavara, makar zbog svojih talijanskih osjećaja, unatoč očitim hrvatskim korijenima, u nečijoj perspektivi možda pobuđuju određene rezerve. Radi se o fra Alfonsu Orlichu (kasnije je prezimenu dao talijansku formu: Orlini) i fra Vitalu Bommarcu (izvorno mu prezime glasi: Bolmarčić). Obojica su ostavila duboke korijene u novijoj povijesti Reda, a objektivni će promatrač prosuditi da se radi o zaista sposobnim ljudima i zauzetim poglavarima. Zato ne začuđuje da im je Hrvatska provincija sv. Jeronima, kojoj oni formalno i nisu pripadali, u klaustru samostana sv. Frane u Cresu postavila biste, zajedno s prvom dvojicom, na trajni spomen.

Samostan sv. Frane u Cresu od kraja 15. stoljeća bilježi dakle mnogostruki uspon i dugo vremena predstavlja središnji samostan Dalmatinske provincije sv. Jeronima. Iz akata Provincije, a još više iz bogate ostavštine creskoga samostanskog arhiva, koji je dobro proučen i predstavljen javnosti, vidi se da je u tom samostanu bio smješten novicijat za odgoj podmlatka ne samo ovog samostana nego i za ostale samostane Rapske kustodije, kojoj je ovaj samostan pripadao sve do 19. stoljeća, kad je pripojen Istarskoj kustodiji, gdje je stoljećima vodeću ulogu imao piranski samostan sv. Frane (danas pripada Slovenskoj provinciji sv. Josipa). Iz zapisnika vijeća grada Cresa proizlazi da su creski franjevci poučavali domaću mladež u gramatici i slobodnim umijećima, a grad ih je za to nagrađivao. Fra Ivan Jakov Draža iz Cresa, jedan iz niza provincijala koje je dao samostan sv. Frane, predložio je na generalnom kapitulu u Rimu 1644. da se u creskom samostanu otvori i svojevrsna bolnica („valetudinarium”), što je i odobreno. Može se samo zamisliti što je u ono vrijeme značilo u malom otočkom mjestu imati mogućnost liječenja.

U creskom samostan u bilo je, čini se, vrlo živo, čak ponekad i napeto. Dokumentiran je slučaj propovijedanja fra Balde Lupetine iz Cresa, koji je u protestantskom žaru propovijedao Korizmu u creskoj župnoj crkvi, i tom prigodom otvoreno iznio luteranske ideje i napao neke katoličke istine. U samostanu je došlo do pravog meteža, a jedan revni svjetovnjak, imenom Jakov iz Korčule, obavijestio je inkvizicijski sud, koji je ubrzo pozvao labinskog fratra na odgovornost. Na žalost, stvar je tragično završila: nakon trokratne osude i odbijanja da se odrekne krivovjerja, fra Baldo je u Veneciji osuđen na smrt, i tako je, izgleda 1562. godine, utopljen u moru.

Franjo Bučar u „Povijesti hrvatske protestantske književnosti” spominje da je creski fratar fra Nikola Mojzes pregovarao s protestantima o Bibliji na hrvatskom jeziku i u tu je svrhu 1562. godine putovao u Ljubljanu. Čini se da Biblije nije imao, nego se radilo o Bibliji Bernardina Frankopana, koja se čuvala u Rabu u samostanu Male braće konventualaca, gdje su je fratri prepisivali, a među njima je bio i fra Nikola Mojzes iz Cresa. Na povratku iz Ljubljane fra Mojzes je umro. U knjigama vijeća creske općine zabilježeno je da se 7. siječnja 1559. fra Nikola Moyseo, franjevac konventualac, natjecao za učitelja gramatike u mjestu.

Osobiti uspon creski samostan sv. Frane doživljava u vrijeme već spomenutoga vrhovnog poglavara Reda fra Bonaventure Soldatića, Crešanina. On je prethodno petnaest godina bio provincijal tada Ujedinjene provincije, koju su sačinjavali ostaci nekadašnje Padovanske provincije (Padova i Riva di Trento) i Dalmatinske provincije (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis). Kako je nakon ujedinjenja Italije venetski dio Ujedinjene provincije potpao pod Kraljevinu Italiju, a u tom dijelu Provincije počeli su se 1867. godine primjenjivati restriktivni zakoni prema redovnicima, zabranjivala se njihova djelatnost i zatvarali preostali samostani, središte života Ujedinjene provincije premješta se u Soldatićevo doba u Cres. Ovdje je već njegov prethodnik, provincijal fra Ljudevit Marangoni iz Padove, bio odijelio sjeverni dio creskog samostana posebnom klauzurom i tu smjestio središnje sjemenište za pitomce. Soldatić je sada u Cres premjestio i sjedište Ujedinjene provincije, zajedno s novicijatom. Providonosno je za magistra novaka postavio pobožnog i sposobnoga markijskog fratra fra Pacifika Rabuinia, koji je odgajao svoje pitomce tako velikim žarom i pedagoškim umijećem da se o tome pronio glas u cijelom Redu. Zbog toga je uprava Reda ustanovila u Cresu generalni novicijat za mnoge provincije Reda.

Nakon diobe Ujedinjene provincije na izvorne sastavnice, Dalmatinsku i Padovansku provinciju (1. siječnja 1908.), u creskom je samostanu ostala rezidencija provincijala Dalmatinske provincije i sjemenište. Po svršetku Prvoga svjetskog rata otok Cres je pripao Italiji, a redovnici hrvatske i slovenske nacionalnosti protjerani su iz Cresa 4. ožujka 1919. i brodom prebačeni u Crikvenicu. Odatle su nakon skoro dvije godine boravka u jednoj vili slovenskog industrijalca i dobrotvora Jana Pollaka prešli na sjever, gdje su 1922. U Zagrebu otvorili samostan Svetog Duha. Sve do svršetka Drugoga svjetskog rata u Cresu je bilo sjemenište sa školom za obrazovanje budućih redovnika Padovanske provincije, da bi 1948. samostan sv. Frane u Cresu bio vraćen matičnoj Provinciji sv. Jeronima. U tom je samostanu od 1954. smješten novicijat, dugo vremena zajednički za hrvatske i slovenske novake, a od 1992. u novicijatu borave samo kandidati iz Hrvatske provincije sv. Jeronima.

 

Adress:Samostan sv. Frane
Trg sv. Frane 6
51557 Cres

Phone no:tel. (051) 571-217

samostan.cres@ofmconv.hr

Priests:Fr. Zdravko Tuba, Guardian
Fr. Ferdinand Ćavar
Fr. Tomislav Cvetko, Magister of the Postulants


Contact

Name:

Your E-mail Adress:

Your Message: