Povijest crkve i samostana sv. Frane

Prema pisanju creskog franjevca konventualca, fra Frane Dobrovića, na mjestu današnjeg samostana i crkve krajem 12. stoljeća nalazila se crkvica sv. Ivana Krstitelja, otprilike šest metara dugačka i četiri široka, a u blizini se nalazio napušteni samostan grčkih bazilijanaca. Ta skučena crkvica i ruševni samostan darovani su redovnicima sv. Franje Asiškog kad su ovi zakoračili na otok. Pozivajući se na raspravu od 25. veljače 1508., koju je provincijal Antun Marcello de Petris iz Cresa vodio o ukopu Crešana u crkvi i oko samostana pred sabranim svećenstvom i knezom i kad je izjavio da su osorski biskupi „pred 250 godina” dali isključivo pravo pokapanja crkvi i samostanu sv. Frane u Cresu, Dobrović zaključuje da samostan ima svoj početak oko sredine 13. stoljeća. Prema tom izračunu franjevci u Cresu žive i djeluju od oko 1258. godine.

Samostan i crkva sv. Frane - pogled s vrtne strane

Creski samostan sv. Frane u povijesti Reda franjevaca zaslužuje izuzetnu pažnju. Dok u prva dva stoljeća postojanja jedva da ima većih zapisa o fratrima, potkraj 15. stoljeća samostan sv. Frane doživljava meteorski uspon, koji traje sve do naših dana. Prvi provincijal matične Provincije sv. Jeronima iz Cresa bio je već spomenuti fra Antun Marcello de Petris, ne samo provincijal Dalmatinske provincije nego potom i Padovanske provincije sv. Antuna, da bi potom bio izabran za vrhovnog poglavara Reda franjevaca konventualaca krizne 1517. godine, kad je Franjevački red podijeljen u dvije posve samostalne obitelji, konventualsku i opservantsku. Bila je to samo najava blistave prisutnosti creskih fratara u pisanju povijesti Provincije i Reda. Dovoljno je spomenuti da je nakon Petrisa samostan iznjedrio još dvadesetak (!) provincijala Dalmatinskoj provinciji, nekoliko Padovanskoj provinciji, a cijelom Redu još tri ministra generala. Vjerojatno nema slučaja, ili je zaista izuzetno rijedak, da jedno razmjerno malo mjesto, kao što je otočki gradić Cres, sa svega nekoliko tisuća žitelja, daje Redu toliko odličnika. Od navedena četiri vrhovna poglavara, uz već spomenutoga Petrisa, istaknuo se osobito fra Bonaventura Soldatić, u drugoj polovici 19. stoljeća, umro u Rimu 1895., čovjek koji je pokrenuo obnovu i obilježio uspon Reda koji se nalazio gotovo na izumiranju. Ne treba omalovažiti ni značajnu ulogu još dvojice Crešana koji su vršili službu vrhovnih poglavara, makar zbog svojih talijanskih osjećaja, unatoč očitim hrvatskim korijenima, u nečijoj perspektivi možda pobuđuju određene rezerve. Radi se o fra Alfonsu Orlichu (kasnije je prezimenu dao talijansku formu: Orlini) i fra Vitalu Bommarcu (izvorno mu prezime glasi: Bolmarčić). Obojica su ostavila duboke korijene u novijoj povijesti Reda, a objektivni će promatrač prosuditi da se radi o zaista sposobnim ljudima i zauzetim poglavarima. Zato ne začuđuje da im je Hrvatska provincija sv. Jeronima, kojoj oni formalno i nisu pripadali, u klaustru samostana sv. Frane u Cresu postavila biste, zajedno s prvom dvojicom, na trajni spomen.

Samostan sv. Frane u Cresu od kraja 15. stoljeća bilježi dakle mnogostruki uspon i dugo vremena predstavlja središnji samostan Dalmatinske provincije sv. Jeronima. Iz akata Provincije, a još više iz bogate ostavštine creskoga samostanskog arhiva, koji je dobro proučen i predstavljen javnosti, vidi se da je u tom samostanu bio smješten novicijat za odgoj podmlatka ne samo ovog samostana nego i za ostale samostane Rapske kustodije, kojoj je ovaj samostan pripadao sve do 19. stoljeća, kad je pripojen Istarskoj kustodiji, gdje je stoljećima vodeću ulogu imao piranski samostan sv. Frane (danas pripada Slovenskoj provinciji sv. Josipa). Iz zapisnika vijeća grada Cresa proizlazi da su creski franjevci poučavali domaću mladež u gramatici i slobodnim umijećima, a grad ih je za to nagrađivao. Fra Ivan Jakov Draža iz Cresa, jedan iz niza provincijala koje je dao samostan sv. Frane, predložio je na generalnom kapitulu u Rimu 1644. da se u creskom samostanu otvori i svojevrsna bolnica („valetudinarium”), što je i odobreno. Može se samo zamisliti što je u ono vrijeme značilo u malom otočkom mjestu imati mogućnost liječenja.

U creskom samostan u bilo je, čini se, vrlo živo, čak ponekad i napeto. Dokumentiran je slučaj propovijedanja fra Balde Lupetine iz Cresa, koji je u protestantskom žaru propovijedao Korizmu u creskoj župnoj crkvi, i tom prigodom otvoreno iznio luteranske ideje i napao neke katoličke istine. U samostanu je došlo do pravog meteža, a jedan revni svjetovnjak, imenom Jakov iz Korčule, obavijestio je inkvizicijski sud, koji je ubrzo pozvao labinskog fratra na odgovornost. Na žalost, stvar je tragično završila: nakon trokratne osude i odbijanja da se odrekne krivovjerja, fra Baldo je u Veneciji osuđen na smrt, i tako je, izgleda 1562. godine, utopljen u moru.

Franjo Bučar u „Povijesti hrvatske protestantske književnosti” spominje da je creski fratar fra Nikola Mojzes pregovarao s protestantima o Bibliji na hrvatskom jeziku i u tu je svrhu 1562. godine putovao u Ljubljanu. Čini se da Biblije nije imao, nego se radilo o Bibliji Bernardina Frankopana, koja se čuvala u Rabu u samostanu Male braće konventualaca, gdje su je fratri prepisivali, a među njima je bio i fra Nikola Mojzes iz Cresa. Na povratku iz Ljubljane fra Mojzes je umro. U knjigama vijeća creske općine zabilježeno je da se 7. siječnja 1559. fra Nikola Moyseo, franjevac konventualac, natjecao za učitelja gramatike u mjestu.

Osobiti uspon creski samostan sv. Frane doživljava u vrijeme već spomenutoga vrhovnog poglavara Reda fra Bonaventure Soldatića, Crešanina. On je prethodno petnaest godina bio provincijal tada Ujedinjene provincije, koju su sačinjavali ostaci nekadašnje Padovanske provincije (Padova i Riva di Trento) i Dalmatinske provincije (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis). Kako je nakon ujedinjenja Italije venetski dio Ujedinjene provincije potpao pod Kraljevinu Italiju, a u tom dijelu Provincije počeli su se 1867. godine primjenjivati restriktivni zakoni prema redovnicima, zabranjivala se njihova djelatnost i zatvarali preostali samostani, središte života Ujedinjene provincije premješta se u Soldatićevo doba u Cres. Ovdje je već njegov prethodnik, provincijal fra Ljudevit Marangoni iz Padove, bio odijelio sjeverni dio creskog samostana posebnom klauzurom i tu smjestio središnje sjemenište za pitomce. Soldatić je sada u Cres premjestio i sjedište Ujedinjene provincije, zajedno s novicijatom. Providonosno je za magistra novaka postavio pobožnog i sposobnoga markijskog fratra fra Pacifika Rabuinia, koji je odgajao svoje pitomce tako velikim žarom i pedagoškim umijećem da se o tome pronio glas u cijelom Redu. Zbog toga je uprava Reda ustanovila u Cresu generalni novicijat za mnoge provincije Reda.

Nakon diobe Ujedinjene provincije na izvorne sastavnice, Dalmatinsku i Padovansku provinciju (1. siječnja 1908.), u creskom je samostanu ostala rezidencija provincijala Dalmatinske provincije i sjemenište. Po svršetku Prvoga svjetskog rata otok Cres je pripao Italiji, a redovnici hrvatske i slovenske nacionalnosti protjerani su iz Cresa 4. ožujka 1919. i brodom prebačeni u Crikvenicu. Odatle su nakon skoro dvije godine boravka u jednoj vili slovenskog industrijalca i dobrotvora Jana Pollaka prešli na sjever, gdje su 1922. U Zagrebu otvorili samostan Svetog Duha. Sve do svršetka Drugoga svjetskog rata u Cresu je bilo sjemenište sa školom za obrazovanje budućih redovnika Padovanske provincije, da bi 1948. samostan sv. Frane u Cresu bio vraćen matičnoj Provinciji sv. Jeronima. U tom je samostanu od 1954. smješten novicijat, dugo vremena zajednički za hrvatske i slovenske novake, a od 1992. u novicijatu borave samo kandidati iz Hrvatske provincije sv. Jeronima.

 

Adresa:Samostan sv. Frane
Trg sv. Frane 6
51557 Cres

Telefon:tel. (051) 571-217
tel./fax. (051) 571-020
novicijat: tel. (051) 571-775
sestre: tel. (051) 571-777

samostan.cres@ofmconv.hr

Svećenici:p. Zdravko Tuba, gvardijan, magistar novaka, magistar postulanata
p. Maksimilijan Herceg
p. Ferdinand Ćavar

Kontakt

Ime:

Email:

Poruka: